Šta Google i Facebook kriju od vas?


Pretraživači i društvene mreže sve više oblikuju način na koji doživljavamo svet. Filterima i algoritmima nas stavljaju pod stakleno zvono, tvrdi američki politički aktivista.
Photo: dkalo/Flickr
Photo: dkalo/Flickr
Eli Pariser bivši je izvršni direktor organizacije MoveOn.org, neprofitne liberalne grupe koja se bavi političkim aktivizmom, na webu i mimo njega. Brine ga to što se web sve više polarizuje, politički i na druge načine, zbog alata koje koriste neke od vodećih tehnoloških kompanija i društvenih mreža.

Njegova nova knjiga 'The Filter Bubble: What the Internet Is Hiding from You' detaljno opisuje kako Facebook, Google, AOL i brojna druga onlajn čvorišta potajno personaliziraju internet za svoje korisnike. U razgovoru za CNN objasnio je svoje stanovište.

To, navodno, rade da bi im olakšali pronalaženje onog što im se sviđa (i, naravno, olakšali oglašivačima ponudu onog što će verovatnije kupiti).

No krajnji ishod je, tvrdi Pariser, stvaranje tihog, suptilnog staklenog zvona koje izoluje korisnike od novih otkrića i uvida, nalaze li se izvan njihovih uobičajenih ukusa i interesa.

Zanimljivo je da je to stakleno zvono nevidljivo. Ne možete videti po čemu je vaš web drukčiji od onog po čemu surfuju drugi ljudi. A malo-pomalo, razlike su sve veće.

Kad biste pre nekoliko godina guglali nešto, svi bi dobili iste rezultate. Sada su oni drastično drukčiji - neko će dobiti puno vesti o protestima u Egiptu, a neko turističke agencije s ponudom krstarenja po Nilu.

Zašto je loše to što je stakleno zvono tiho? Kad odaberete jednu ili drugu TV stanicu, objašnjava Pariser, znate bar otprilike kakva im je uređivačka politika i što možete očekivati da ćete videti, a što ćete potražiti na drugom mestu.

S Facebookovim News Feedom ili Google News servisom stvari stoje drukčije. Ne znate šta oni misle ko ste vi, šta će objaviti i što izbaciti. Mogu izvrnuti sliku sveta, a da to ni ne primetite.

Ponekad su neočekivani članci ili otkrića, na koja potpuno slučajno naletite, najbolje prilike za učenje potpuno novog načina razmišljanja, procesa ili savladavanja teme. Žalosno je ako ćemo to izgubiti samo da bi nekoliko kompanija moglo dobiti više klikova na oglase, kaže Pariser.

Kako Facebook filtrira sadržaj? Propušta sadržaj u news feed uglavnom tako što prati što sve ljudi lajkuju, odnosno na što sve klikću. Takav pristup ima mana. Na primer, pre ćete lajkovati smešnu fotografiju nego članak o genocidu u Ruandi. S vremenom, videćete sve više smešnih fotografija, a sve manje teških tema.

A Google? Njemu je na raspolaganju ogromna količina podataka, prikupljana deset godina, pomoću koje može otkriti grupe ljudi koje su slične po onome što im se sviđa. I postao je jako dobar u tome.

Ponekad je to korisno. Ukucate li 'pizza' u Google, dobićete spisak lokalnih picerija. No, što je dobro za potrošače, ne mora biti i za građane.

Pariser je zamolio dve prijateljice da guglaju British Petroleum za vreme skandala s isticanjem nafte u Meksičkom zalivu. Iako su njih dve po mnogo čemu slične, jedna je dobila linkove o ekološkim posledicama havarije, dok je druga dobila informacije o ulaganju i ništa o isticanju nafte.

Želimo li živeti u demokratskom društvu, kaže Pariser, javnost mora biti u stanju da sagleda zajedničke probleme i izađei izvan sopstvenih uskih i sebičnih interesa da bi se pozabavila njima. Pod staklenim zvonom lakše je nego ikad čuti samo ono što želite i ne videti iste probleme kao i drugi.

Što se može preduzeti? Facebook, Google i ostali treba da shvate koliko je to čime se bave važno, tvrdi Pariser. Ne mogu samo odmahnuti rukom i reći 'ne obraćajte pažnju na nas, mi samo dajemo ljudima ono što žele'.

Novine su bile u sličnoj poziciji na početku 20 veka. Popustile su pod pritiskom čitalaca i potrošača koji su tražili da postanu bolje. Sad je red na nas, uveren je Pariser, da ljude koji stvaraju algoritme pritisnemo i tražimo da postanu bolji, na opštu korist.